Zapatisti je lijevo orijentirani pokret kojeg su osnovali ruralni Maya Indijanci u meksičkoj saveznoj državi Chiapas, u južnom Meksiku. Ovaj seljački pokret zvanično postoji od 1994., kada su njegovi članovi započeli oružanu pobunu protiv meksičkih vlasti na Novu godinu.

Koordinacija Zapatista vrši se u Comité Clandestino Revolucionario Indígena – Comandancia General del Ejército Zapatista de Liberación Nacional (“Podzemni revolucionarni indijanski odbor”), CCRI, najviše tijelo upravljanja Zapatista. Članovi ovog odbora predstavljaju autohtono stanovništvo i samo indijanci mogu biti članovi CCRI-a. Oni kao zadatak, između ostalog, imaju da daju naredbe EZLN-u koji je militantna grana Zapatista.

CCRI-om zajednički upravljaju 23 komandanta i jedan “podkomandant” (Subcomandante Marcos, koji uglavnom djeluje kao glasnogovornik). Većina komandanata poznata je pod nom de guerre, dok je identitet nekih do kraja nepoznat. Podkomadant Markos za razliku od ostalih zapatističkih komandanata nije Maja.

Meksički Indijanci su prozvali sebe zapatistima po meksičkom revolucionaru, borcu za agrarnu reformu, Emilijanu Zapati.

Pod CCRI-om su u početku bile dvije struje: Frente Zapatista de Liberación Nacionál, FZLN, i Ejercito Zapatista de Liberación Nacionál (“Zapatistička armija nacionalnog oslobođenja”, EZLN), gdje je FZLN bio civilni dio dok je EZLN bio vojni dio. FZLN je prestao postojati krajem studenog 2005.

80% Maja Indijanaca u Čjapasu je neuhranjeno a njihov prosječni životni vijek je ispod 50 godina starosti. Deca umiru od izlječivih bolesti a tamo postoji samo nekolicina medicinskih ustanova. Zemlja je konfiscirana u korist korporacijskih rančeva i naftnih kompanija. Mogućnost da pomoću poljoprivrede obezbjede hranu i sklonište za svoje porodice, kao što su to radili vijekovima, ugrožena je oduzimanjem njihove zemlje. Škole su često više služile ubjeđivanju njihove dece da napuste svoju kulturu, nego da ih poduče.

Ustanak

1. januara 1994. je izbila zapatistička oružana revolucija u Čjapasu, jugoistočnoj državi u Meksiku. Maja Indijanci, naoružano seosko stanovništvo, zauzeli su nekoliko gradova u pobuni protiv ugnjetavanja koje su trpjeli od kada je Kortez ušao u južni Meksiko. Među glavnim razlozima za ustanak je nedostatak autonomije za očuvanje vlastite kulture, nepostojanje zakonskih prava da se bore protiv otimanja zemlje i slobode i nedostatak osnovne medicinske zaštite. Ustanak je počeo za manje od dva sata pošto je postignut Severno-američki sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), između Kanade, SAD i Meksika, kome se domorodačko zemljoradničko stanovništvo žestoko protivi.

Na početku borbe nekoliko gradova je bilo zauzeto. Najveći i najznačajniji je bio San Kristobal de las Kazas, šesnaestovjekovni kolonijalni grad smešten u oblasti planina Sijera Madre. Meksička vojska se uskoro pregrupirala i preuzela San Kristobal, ali su zapatisti izdali saopćenje za novinare širom sveta, pa je meksička vlada bila daleko više suočena sa diplomatskim i medijskim problemima nego sa vojnim. Na kraju je postignuto primirje i vlada je, povećavajući izvesni stepen autonomije i građanskih prava urođenika, potpisala San Andrejski sporazum. Nategnuto primirje, prekidano nasiljem nad zapatistima od strane paravojnih grupa, postoji još od tada.

Od decembra 1994. zapatisti su osnovali nekoliko autonomnih općina (juntas), nezavisnih od meksičke vlade, koje ne oporezuju svoje stanovnike. Vremenom su one razvile sopstvene zadružne sisteme prehrane, zdravstva i školstva.

Juna 1994. Zapatistička vojska nacionalnog oslobođenja je u svojoj Drugoj deklaraciji, iz džungle Lakadona, uputila poziv na Nacionalnu demokratsku konvenciju u cilju predstavljanja prijedloga o prelaznoj vladi i novom ustavu, a odziv je bio neočekivano velik. Akcije solidarnosti sa zapatistima su se održavale širom svijeta i hiljade aktivista i humanitaraca je od 1990-ih išlo u džungle Čjapasa.

Početkom svibnja 2014., meksička paramilitarna organizacija izvršila je napad na zapatističku autonomnu zonu La Realidad u kojem su uništene autonomna škola i klinika, a život je izgubio učitelj José Luis Solís López, poznatiji kao Compañero Galeano. Njegova smrt je označila i kraj subcomandantea Marcosa koji je bio jedna od najprepoznatljivijih figura pokreta. “Smatramo da jedan od nas mora umrijeti kako bi Galeano mogao nastaviti živjeti. Da zadovoljimo smrt, na mjesto Galeanovog imena stavljamo drugo tako da Galeano nastavi živjeti. U tom slučaju smrt ne uzima život već samo ime – nekoliko praznih slova bez ikakvog značenja, bez života”, izjavio je Marcos u svom posljednjem obraćanju.

Ovaj napad nije bio izolirani slučaj već nastavak kontinuiranih napora paramilitarnih organizacija i meksičkih vlasti da nasilno ukinu škole i autonomne zajednice koje nisu priznate od strane vlasti. Nakon napada, Zapatisti su pokrenuli međunarodnu kampanju za obnovu škole i klinike u kojoj, između ostalog, traže i pravdu za Galeana.

Unatoč tome što zapatistički ustanak nije polučio neke značajnije vojne rezultate, ostvario je mnogo više prerastavši u socijalni pokret koji se bori za autonomiju autohtonog stanovništva, demokraciju, slobodu organiziranja, kao i za sve siromašne u Meksiku.

Nakon što su odbacili ideju o oružanoj revoluciji, Zapatisti su svoje napore i snage usmjerili u izgradnju tih autonomnih zajednica pri čemu su najveći naglasak stavili na obrazovanje i aktivno sudjelovanje svakog člana zajednice, kako u političkom, tako i u kulturnom segmentu. Zašto je zapatistički model obrazovanja tako poseban i u čemu se razlikuje od “klasičnog” modela? Prvo, važno je naglasiti da područje Chipasa bilježi visoku stopu nepismenost, te da je dugo vremena autohtonom stanovništvu pristup obrazovanju bio limitiran, što zbog nepostojanja nacionalne strategije opismenjavanja i očuvanja etničkih identiteta, ali i zbog pokušaja vlasti da integrira autohtono stanovništvo u dominantnu kulturu. U tom kontekstu, zapatistički model se pojavljuje kao alternativa, odnosno novi koncept koji prihvaća sve etničke manjine i njihove forme socijalne organizacije.

U autonomnim zajednicama se najčešće uspostavljaju škole s dvije razine obrazovanja (osnovno i “srednjoškolsko”) gdje djeca uče jezik područja iz kojeg dolaze, ali i španjolski, te uče o vlastitoj povijesti, kulturi, agro-ekologiji, kao i o solidarnosti koju smatraju fundamentalnim principom zajednice. Iako se razine obrazovanja, kao i tehnike učenja, razlikuju u pojedinim autonomnim zonama, princip ostaje isti – podizanje svijesti i izobrazba o politici, ekonomiji i kulturi kroz razvoj analitičkih, kritičkih i kreativnih vještina kako bi djeca i odrasli postali odgovorni i aktivni članovi zajednice kojoj pripadaju. Kako ističu, žele obrazovanje utemeljeno na slobodi, dostojanstvu i ravnopravnosti muškaraca i žena, odnosno žele obrazovanje kreirano od zajednice za zajednicu.

Iako je još uvijek prisutna spolna diskriminacija na zapatističkim teritorijima, osviještenost žena o njihovim pravima raste te sve manje zauzimaju tradicionalne ženske uloge. Naravno, autonomne škole nisu dostupne samo zapatističkoj djeci, već svima koji žele učiti, što uključuje i odrasle. Glavnu ulogu zauzimaju učitelji, odnosno promotori obrazovanja koje odabire zajednica u kojoj djeluju. Sav posao je volonterski, a zauzvrat dobivaju hranu i smještaj te pomoć oko obrade zemlje.

Također, svaki promotor mora znati čitati, pisati, brojati, kao i komunicirati na dva ili više jezika. Posebnost ovakvog modela obrazovanja leži u stalnoj interakciji učitelja i učenika koja dovodi do stalnog učenja jednih od drugih, ali i u dobnoj strukturi učitelja čiji je prosjek 20 godina. Ukazujući povjerenje mladim promotorima, Zapatisti su stvorili neku novu vrstu percepcije gdje se učitelj ne vidi u prvom redu kao figura autoriteta, već kao suradnik čiji rad može biti prihvaćen, ali i kritiziran od strane zajednice.

Aktivnim uključenjem mladih u sve sfere zajednice stvara se generacijska suradnja čime se sprečava stvaranje političkih elita, a mladima se omogućuje stjecanje dodatnih vještina i znanja na području političkog odlučivanja. Put utemeljenja autonomnih škola nije bio lagan zbog nedostatka osnovnih resursa za izgradnju škola i tehničkih za izvođenje nastave, ali zahvaljujući međunarodnoj mreži pomoći i vlastitom ustrajanju, osnovano je više od 120 škola koje pohađa oko 2 tisuće učenika. Ovakav model obrazovanja možda je nezamisliv u modernoj, urbanoj sredini, ali nije ni poanta u preuzimanju jednog modela, već u shvaćanju mogućnosti kreiranja drugačije vrste socijalizacije koja izvire iz različitih ideja i praksi, kao i shvaćanju mogućnosti organiziranja “odozdo” i preuzimanja brige za vlastitu zajednicu koja se temelji na slobodni, autonomiji i jednakosti svih.

U maju 2014., komandant Markos je poručio  kako će “nestati zauvijek”. “Markos više ne postoji”, napisao je u pismu koje je objavljeno na stranicama pokreta Zapatista. Njegov zaštitni znak bila je ski-maska i nerazdvojna lula. Niko ne zna ko je, niko mu ne zna ime, a misterija je odakle je došao. On je heroj poniženih, vođa meksičkih zapatista, borac protiv kapitalizma i borac za prava obespravljenih urođenika.

Markos nije njegovo pravo ime, a unutar zapatističkog pokreta imao je titulu “Delegat Nula” ili “Nulti delegat”. Kada su vladine snage u Meksiko Sitiju izvršile pokolj studenata i civila 1968. godine, Markos je postao pripadnik Maoističkih narodno-oslobodilačkih snaga. Vjeruje se da je sredinom osamdesetih godina bio u Nikaragvi, gdje se borio kao sandinista protiv američkih plaćenika. Nakon toga, prilagodio je učenje majanskoj kulturi. Njegov identitet potpuno je nepoznat, a godinama se nagađalo o kome se zapravo radi.

Kada je Markos, koji se u javnosti uvijek pojavljivao zamaskiran i s obaveznom lulom, krenuo u kampanju širenja zapatističkih ideja širom Meksika, narodne mase oduševljeno su ga dočekivale. Napisao je više od 200 eseja i priča i izdao 21 knjigu koja dokumentira njegove političke i filozofske poglede. Komandant Markos vjeruje da je Hladni rat – kao sukob kapitalizma i komunizma – zapravo bio Treći svjetski rat, a da će četvrti biti između velikih financijskih centara, na globalnom nivou i s visokim i konstantnim intenzitetom.