Imate li zdravstveni, emotivni, poslovni ili možda spiritualni problem i tražite “profesionalnu” pomoć, bilo od akademski obrazovanih ljudi kao što su liječnici i psiholozi ili od nekoga tko pripada mnoštvu najrazličitijih tipova iscjelitelja, do današnjih dana obično niste bili u mogućnosti dobiti cjelovitu intervenciju.

Liječnici prečesto djeluju prema pretpostavci po kojoj pacijent ima ili previše organa ili premalo lijekova u sebi i njihovi će tretmani uglavnom odražavati takvo uvjerenje. Osim onih oblika kirurških intervencija kojima je moguće spasiti živote te nekih oblika fizikalne terapije koji su očigledno djelotvorni, suvremena medicina rijetko pruža pacijentu djelotvornu terapiju, a kamoli cjelovitu terapiju.
No, ništa manji problem nije ni s takozvanim “alternativcima”. Neki će od njih uzrocima svakog tjelesnog ili emotivnog problema smatrati patogeno zračenje, nezdravu ili neuravnoteženu ishranu, loš raspored prostorija ili namještaja u stanu, nedovoljno kretanje i tjelesno vježbanje, nepravilnu cirkulaciju energije u auri, neadekvatno oblačenje ili dislocirane kralješke i zglobove.

Činjenica jest da mnogi ljudski problemi imaju uzroke i u navedenim poremećajima, ali svaka inteligentna osoba neće moći prihvatiti ideju prema kojoj isključivo konzumiranje piletine odlučujuće utječe na njen osobni razvoj, a kauč pored televizora jedini je uzrok njenog materijalnog neuspjeha.

Slijedeću grupu terapeuta čine psiholozi i psihijatri. Kad se sve zbroji i oduzme, zajednički nazivnik uzrocima svih ljudskih problema, prema psiholozima, bili bi međuljudski odnosi. Utjecaj roditelja, pogotovo u ranom djetinjstvu, presudno oblikuje ljudsko ponašanje u zrelijoj dobi. Odnose s partnerom, vlastitom djecom, prijateljima i poslovnim suradnicima psiholozi također smatraju izrazito značajnim čimbenicima duševnog zdravlja. No, suvremena psihologija ide i korak dalje.

U okvirima dviju najnovijih psiholoških struja – humanističke i transpersonalne psihologije, koje se ne ustručavaju crpsti znanje i iz takvih izvora kao što su istočnjačke duhovne škole, kao što je tradicija europskog hermetizma ili razni egzotični šamanistički sustavi (od kojih je danas vjerojatno najutjecajniji onaj havajski, pod imenom “Huna”), pojavljuje se ideja da međuljudski odnosi značajno utječu i na fizičko zdravlje. Tako će neki suvremeni psiholozi, preuzimajući ovu ideju od havajskih šamana – kahuna, reći kako je naše tijelo ogledalo naših odnosa. I bit će u pravu, jer je očigledna činjenica da su odnosi sredstvo čovjekovog ostvarenja, ali i izvor velike patnje koja s vremenom može prouzročiti i tjelesne poremećaje. No, da li je naše tijelo samo ogledalo naših odnosa, naše ishrane i našeg neposrednog tjelesnog okružja?

Riječ “iscjeljivanje” doslovno bi značila “povratak u stanje cjelovitosti”. Stoga neki iscjelitelji i psiholozi tvrde da je glavni uzrok ljudskih problema stanje unutarnje dezintegriranosti, rascjepkanosti duše na mnoštvo djelića, izgubljenih i odcijepljenih te utisnutih (projiciranih) u druge ljude. “

Pronaći sebe”, otkriti svoj istinski identitet, postići stanje unutarnje cjelovitosti i integracije put je koji vodi prema zdravlju, jer je necjelovitost glavni uzrok bolesti ili problema.

Koja je to svrha i koje su posljedice cjelovitosti, toliko bitne da vrše izrazito snažan pozitivan utjecaj na nečije zdravlje? Cjelovita osoba, naime, doživljava sebe kao kreativni centar. Ona je svjesna da je sama odgovorna za vlastiti život i da je sama izvor svih svojih iskustava. Stoga ona preuzima kormilo i nastoji kreirati vlastiti život prema osobnim kriterijima, potrebama i ciljevima. Duševno zdrava, cjelovita osoba svjesna je činjenice da je prirodno da ljudsko biće pred sobom ima jasne ciljeve i da radi na njihovom ostvarenju. Ona je svjesna sebe kao tjelesnog bića koje se ostvaruje kroz odnose, ali je isto tako svjesna sebe kao Duše ili Jastva koje postoji i neovisno o fizičkom tijelu. Cjelovita osoba zna da je ona i nešto više od tijela i svojeg ljudskog aspekta – ona je Duša, slobodno kozmičko biće koje se ostvaruje kroz ljudski oblik. Povezivanjem s Dušom osoba otkriva svrhu svojeg postojanja, svoju životnu misiju i nastoji raditi na njenom ostvarenju.

Kreativno samoostvarenje snažna je potreba Duše i ukoliko je njena kreativnost blokirana, posljedice mogu biti mnogostruke, od emocionalnih problema do fizičke bolesti. Mnogi umjetnici tvrde da bi vjerojatno umrli ukoliko bi bili spriječeni kreativno djelovati. Stoga je oslobođena i ostvarena kreativnost jedan od osnovnih puteva prema zdravlju.

No, istovremeno, ukoliko malo bolje promotrimo većinu New Age sustava “osobnog razvoja” kojima je cilj čovjekova cjelovitost i uspješnost, vidjet ćemo da se kod njih često pretjeruje s isticanjem volje kao osnovnog sredstva životnog samoostvarenja. Samovolja, egoizam i novi ezoterijski elitizam tradicionalni su pratioci takvih sustava, kao i pomalo histerična fiksiranost na kontinuiranu “sreću” i “uspjeh” u svakom životnom aspektu. Ukoliko ih nema, newageri će se odmah dohvatiti nekih tipičnih novokomponiranih, pseudo-znanstvenih modela pomoću kojih će nastojati otkriti uzroke svog problema. Na primjer, ukoliko takve osobe imaju problema s vidom, odmah će u tablici mentalno-emotivnih uzroka tjelesnih problema Louise L. Hay potražiti uzrok koji obično glasi – ako imaš problema s vidom, što je to što ne želiš vidjeti, ili, ako imaš pritisak u grlu – što je to što ne želiš reći, a ako imaš problema sa spolnim organima što je to što se ustručavaš …., i tako dalje.

I konačno, neki će iscjelitelji, gurui, svećenici ili sveci reći da je ključ do rješenja bilo kojeg problema duhovna spoznaja. Prosvjetljenje liječi sve boljke i potrebno je sebe spoznati kao spiritualno biće, “otkriti Boga u sebi” i sve će ostalo doći samo od sebe. Treba se odlijepiti od vezanosti za zemaljsko, ljudsko, pa čak i duševno – od patnje, karme i reinkarnacije spašava nas prosvjetljenje, spoznaja naše jednosti s Bogom ili Apsolutom.

Praksa je pokazala da duhovna spoznaja jest izuzetno bitna, ona je svakako jedan od ključnih aspekata čovjekovog razvoja, ali je još uvijek sredstvo. Naime, praksa je također pokazala da duhovno prosvijetljene osobe nisu nužno i sretne te ostvarene osobe. Mnogi se prosvijetljeni Zen redovnici opijaju, obilaze javne kuće ili čak vrše samoubojstva. Mnogi kršćanski mistici usvajaju identitete mučenika i patnju pretvaraju u životni stil, dajući prednost smrti nad životom. Mnogi praktikanti suvremenih tehnika koje omogućuju duhovne doživljaje postaju dezorijentirane osobe koje nisu u stanju ostvariti niti najbazičnije osobne ciljeve.

Mnogi gurui pokazuju znakove izrazito djetinjastog, razmaženog, razvratnog ili manipulativnog ponašanja.

O religijskom fanatizmu nije potrebno niti govoriti. Što je onda bliže istini, da li duhovno iskustvo oslobađa ili sputava?

-Tomislav Budak

Izvor :  alternativainformacije.com