Tek u drugom čitanju romana o Rumiju, mističnom pjesniku i sufijskom učitelju, ”Četrdeset pravila ljubavi’‘, autorice Elif Shafak, otkrila sam rečenicu kojom derviš završava pismo prijatelju:

 

”Dostajao ti Bog.”

Dostajati!?! Nikad prije nisam čula taj glagol, ni izgovoren ni napisan. Njegovu negaciju, nedostajati, poznajem odlično, ali dostajati, biti dovoljno, to mi je bila nepoznata riječ. Kako to da tako dobro, precizno i često artikuliramo sve ono čega nema, što nam fali, a sve ono što imamo, čega dostaje, ostaje neizrečeno, neprimjećeno i bez potvrde?

Živjela sam četiri godine u Splitu i nikada nisam ni pomislila da sam samo zbog te okolnosti  privilegirana i sretna. Svaki dan gledati more i biti izložen tolikoj količini sunca, meni je bilo nekao normalno. Tek nakon dvadeset godina na zagrebačkoj adresi, kad u vrijeme hladne, maglovite i dosadne zime u kojoj danima ne vidim ni neba ni sunca ni mjeseca, odlasku na more se veselim kao maturant ekskurziji. Sjednem na moje mjesto na Firulama gdje se terasa u mirisnoj borovini kaskadno penje uz plažu na maloj uvali, gdje svjetluca more i topim se od ljepote. Za razliku od mene, domaći piju kavu s puno manje entuzijazma, a neš ti, sutra će opet biti isto tako lipo. Sjećam se da sam i ja živeći u Splitu maštala o metropoli, kako ću studirati u velikom gradu, otkrivati njegove ulice, šetati Zrinjevcem i doživjeti sva ta fantastična iskustva kojih tu sigurno nema.

Tako nisam ni o svojoj desnoj ruci nikad imala posebno mišljenje dok mi se nije prošle godine ukočila zbog upale tetive. Kako je lako obući se, zakopčati traperice, narezati kruh, oprati kosu, obrijati se ispod pazuha, voziti auto s mjenjačem, pisati, tipkati i na koncu, kako je lijepo spavati sa zdravom rukom, ne bi nikad bio predmet mog razmišljanja da nisam ostala bez nje na mjesec dana.

Dostajanje i nedostajanje su kao dvije strane jednog štapa. Da bi nešto imalo vrijednost, moramo ga nemati, izgubiti, čeznuti, sanjati… Bez odsutstva, ljepota imanja nam često izmiče. U jednom od četrdeset pravila ljubavi, Šems iz Tabriza kaže:

    ”Lako je biti zahvalan kad je sve dobro. Sufi je zahvalan ne samo za ono što mu je dano, već i za sve ono što mu je uskraćeno.”

Ono čega nema rađa želju, dobiva svoj oblik, miris i značenje, a čekanje mu daje vrijednost i cijenu. San o kojem tek maštamo daje životu slatku neizvjesnost, zbog njega se svemir širi i stvara prostor za njegovo ostvarenje. Baš iz tog čega nema, otvaraju se novi putevi koji vode tamo gdje je čežnja napokon ostvarena.

Kad mi nečeg pofali sada mogu uzeti sa smiješkom i zahvalnošću. Posebno kad znam da imam nešto što cijeli život želim i tražim… glavom kroz zid ili bez glave, s nadom ili sa strahom, živa ili mrtva, želja srca mog će zauvijek tražiti put do mene.

Bilo mi dano ili ne, blago meni zbog želje same.

Dostajala vam ljubav.

Izvor :  mimosvijet.com