Rad na sebi, rad na unaprijeđenju osobnog života, potraga za srećom, promjena načina života i promjena „loših“ navika je trenutno vrlo aktualna stvar, da ne kažemo da postoji izvjesna „opsesija“ oko toga.

Živimo u vrijeme kad smo jako naglo i turbulentno suočeni s informacijama koje kruže po internetu, a koje nam govore o tome koliko je način života „starog sistema“ bio destruktivan kako za pojedinca tako i za čitavo čovječanstvo.

Depresija, neispunjenost, bolesti i zagađenost, su nas gurnuli do kraja, te smo konačno shvatili da ne možemo tražiti sreću izvan sebe.

Tako počinje naša potraga za ispunjenjem i srećom, pronalaženjem smisla života. Imamo prilike učiti o tome kako upoznati sebe, kako osvijestiti naše ponašanje vođeno nesvjesnim obrascima prošlosti, kako promijeniti destruktivne navike i usmjeriti se zdravijem načinu života.

U tim informacijama se prepoznajemo, uspoređujemo se s onima koji žive „zdravije i bolje“ i čini nam se da oni zbog toga žive bolji i sretniji život. Izbombardirani smo ovim informacijama.

Postali smo kao zvijeri gladne da što više toga primjenimo u našim životima u nastojanju da „rješimo što više onoga što nije u redu u nama“.

Dobro, dobro, nije sunčan i vedar dan kao što ste zamišljali, ali zar da vam jedna kiša pokvari raspoloženje?

Svaki rad na sebi u pozadini ima dozu samokritičnosti. Prepoznajemo sve ono što „nije u redu“ u nama i oko nas i zaboravimo koliko već „jesmo u redu“. I onda nastojimo da ispravimo što više toga, slijedeći model života kakvog smo na neki način usvojili kao savršen.

Zahtjevamo od nas samih da sljedimo globalne promjene i da se što prije promjenimo, strahujući da bi nas destruktivno ponašanje odvelo pogrešnim putem. Ali zašto ovo radimo? Zašto težimo tom idealizmu i savršenstvu?

Postoji nekakvo uvjerenje da kad bismo promijenili sve što vidimo da „nije u redu“ u nama i oko nas, da bismo onda postali sretni i ispunjeni i da tada ne bi više bilo problema s kojima bismo se trebali suočavati. Da ne bi bilo bola i patnje. Da bismo tada bili 24 sata na dan sretni, ispunjeni i spokojni.

Ali to nije tako.

Uvjerenje da postoji „problem“ i da ga treba „rješavati“, nameće našoj podsvjesti uvjerenje da smo stalno u „problemima“ i da stalno postoji potreba da se problemi rješavaju. I kao posljedica toga, vjerujemo da su „problemi“ odgovorni zato što nismo sretni, ispunjeni i zadovoljni u životu.

I onda ili krivimo sebe što još nismo uspjeli riješiti te probleme, ili vjerujemo da će naše konačno oslobađanje nastati kada rješimo sve probleme. Ali dok god vjerujete da problemi postoje, dotle će problemi i postojati, pa ma koliko vodili „savršen“ život ili nastojali da ga pretvorite u „savršen“.

Naša percepcija je ta koja nas navodi da sebe doživljavamo kao nesavršena bića i da trebamo težiti savršenstvu. A mi već jesmo savršeni, samo nam je to teško percipirati, jer nam je fokus stalno na rješavanju problema koji nam potvrđuju da nismo savršeni.

Mi zapravo stalno tražimo potvrde koje nam trebaju reći da smo vrijedni da budemo savršeni. Sva kreacija jest savršena, ma koliko da nam je to teško razumjeti iz ovog stanja svijesti. Čak i destruktivno ponašanje, jer i to je dio kreacije i procesa evolucije i unaprijeđenja.

Poanta priče je – ne morate biti „savršeni“ da biste bili sretni!

Ne tražite razloge da budete neispunjeni i nesretni. Ne morate čekati da riješite sve ono što vidite da biste trebali riješiti u sebi – kako bi vaša realnost postala savršena. Ne morate istrijebiti svaku „lošu“ stvar u sebi da biste postali sretni.

Vi ste sada i ovdje i uprkos svemu, vi možete izabrati ovaj trenutak sada – kako bi bili ispunjeni i sretni. Vaša realnost nikad neće biti „savršena“, sve dok vi vašu realnost doživljavate „nesavršeno“.

Koncept „dostizanja savršenstva“ je konačnost. U našem umu, to je momenat u budućnosti koji trebamo doseći kako bi se naša patnja i bol završili, kako bismo bili bezgrešni.

Naš um dostizanje tog momenta vidi kao vremensku prepreku koju treba proći da bi stigli tamo negdje u budućnost, koja će biti mnogo bolja i ljepša, koja će u našem uvjerenju biti „savršena“. To je samo iluzija. Savršenstvo je u promjeni, a ne u konačnosti.

Svijest teži evoluciji. Ako bi svijest dostigla savršenstvo, to bi bio momenat u kojem ona više ne bi mogla dalje evoluirati. Što bi se desilo nakon toga? Samouništenje? Ili daljnja ekspanzija? U tom slučaju nema konačnosti.

Jedina konačnost koja postoji je promjena.

Živite promjenu. Živite trenutak. Osjetite to savršenstvo u svakom momentu vašeg postojanja.

Nema tog „problema“ niti razloga zbog kojeg trebate dopustiti da se osjećate loše i da to loše osjećanje bude definicija vaše svakodnevnice. Naravno, uvijek postoje stvari koje vam se neće svidjeti, ali te stvari nisu razlog da budete generalno „nesretni“. Možete se rastužiti, biti bijesni, osjećati se beznadežno.

To je sve u redu. To je tu sa razlogom. Naše reakcije bola na nešto što nam se ne sviđa nisu dio „nesavršenstva“. Baš naprotiv. Ove su dio našeg savršenog “kompasnog sistema” koji nam daje signale i usmjerava nas ka daljoj promjeni i rastu. To su signali koji nam pokazuju što je to što možemo dalje transformirati i pretvoriti ga u nešto predivno. Ne kaže se bez razloga da smo kreatori naših života.

Zamislite biljku koja raste i koja nailazi na prepreku. Njoj ta prepreka može za trenutak poremetiti proces rasta, ali je neće spriječiti da raste i razvija se. Ona se može izviti, preusmjeriti svoj rast i zaobići prepreku.

I izrasti u prelijepo drvo. Snaga koja joj je bila potrebna da nadjača prepreku, stvorit će snažno drvo s predivnim plodovima. Može čak i uništiti prepreku, razarajući svojom snagom i jačinom čak i betonski zid. Sjeme tih plodova će pasti na zemlju i stvoriti još jače i naprednije biljke.

I mi smo kao biljke. Cijela povijest čovječanstva je kao ta biljka koja je rasla zaobilazeći prepreku.

 

Naše sazrijevanje i razvoj su mnogo suptilniji i sporiji nego što nam se čini. Naš logički um nam pravi prepreke, jer od nas traži da odjednom sve promijenimo, žudeći da se konačno oslobodimo bola. Ali bol neće nestati čak i kada budete jednog dana ostvarili taj „savršen“ život za kojim tragate.

Promjeniti će se samo vaša percepcija bola i način na koji ćete se nositi s bolom.

Nema tog argumenta koji vas sprječava da se probudite veseli i nasmijani. Prihvatite sebe u cijelosti, shvatite da je sve ono što kod sebe vidite „nesavršeno“ – samo jedna iluzija. Vi već jeste savršeni, takvi kakvi jeste, pa čak iako vam je teško to shvatiti, to vas ne treba sprječavati da uživate u svom postojanju.

Budite sretni i veseli, napravite taj jedan „klik“ u glavi kad se nađete pred onim što vidite kao problem. Sljedeći put kad se nađete pred problemom podsjetite sebe sljedećim rečenicama:

(Mala napomena: Možete primjetiti kako su prve tri rečenice upotrebljene s negacijom, koja ne bi trebala postojati kad su afirmacije u pitanju. Nakon toga slijede afirmacije u potvrdnom obliku.

Kad se loše osjećamo, lakše nam je da kroz ovakvu transformaciju rečenica premostimo jaz između lošeg i dobrog raspoloženja i popnemo se na vidikovac dobrog raspoloženja.)

„Nema tog razloga niti problema koji me sprječavaju da se osjećam ispunjeno i sretno. 

Ne mora sve biti savršeno da bih ja bio sretan.  Ne moram ja biti savršen da bih bio sretan. 

Ja jesam sretan. Stoga, ja već jesam savršen.“

 

Uživajte u promjeni! 🙂

 

 

 

 

Aniko Budai, majkazemlja.com