Onda kada si sa nekim u društvu manje si zainteresovan za sebe, više ti je stalo šta on misli o tebi. No, kada si sam u svom kupatilu, tada se ponašaš kao dijete – igraš se mijenjanja izraza pred ogledalom. Ali ako iznenada postaneš svjestan da te neko gleda kroz ključaonicu, makar to bilo i malo dijete, odmah se promijeniš, postaješ kao uobičajeno, onaj stari: ozbiljan, umjeren, onakav kakvog te drugi zamišljaju. A iznenađujuća stvar je što se, zapravo, ti plašiš tih ljudi a i oni se plaše tebe, takođe. Svi se boje jedni od drugih. Niko ne pokazuje svoja osjećanja, svoju stvarnost, autentičnost – i svi žele da bude tako jer je gotovo samoubilački akt predstaviti svoje pravo lice.

 

                          Život je kozmička šala

 

Čitav život je velika kosmička šala. To nije neki ozbiljan pojam – ako to prihvatiš ozbiljno izgubićeš smisao. To se može shvatiti samo kroz smijeh.

Zar niste primijetili da je čovjek jedina životinja koja se smije? Aristotel je rekao da je čovjek razumna životinja. To ne mora biti istina, jer su mravi veoma razumni, a isto tako i pčele. Zapravo, pri usporedbi sa mravima, čovjek izgleda veoma nerazumno. A i kompjuter je veoma razuman, i pri usporedbi sa njime, čovjek izgleda veoma neracionalno.

Moja definicija čovjeka je da je on životinja koja se smije. Kompjuter se ne smije, mravi se ne smiju, ni pčele se ne smiju; samo se čovjek može smijati. To je najviši vrh razvoja, a kroz smijeh se može stići do Boga, jer samo kroz najviše u tebi moguće je dospjeti do beskraja. Smijeh treba da bude most za to.

Čovjek je krajnje slobodan. U tome je ljepota čovjeka, slava. Sloboda je neizmjerni dar Boga. Ti si ostao neprogramiran, ti ne posjeduješ detaljan nacrt. Ti treba da izgradiš sebe, treba da budeš sam svoj kreator. Stoga, sve zavisi od tebe: možeš postati Buda, Bahaudin, a možeš postati i Adolf Hitler, Benito Musolini. Možeš postati ubica ili meditant.

Ukoliko radiš u životu ono što misliš da treba da radiš nećeš osjećati dosadu.

 

Sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen, umoran od putovanja. Stigao je u jedno selo noću i nisu ga prihvatili. Selo je pripadalo ortodoksnom narodu, a kada su ortodoksni muhamedanci tu, tada je veoma teško da ih nagovoriš. Oni čak nisu ni htjeli da mu pruže utočište u gradu.

Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i nedovoljno obučen. Sjedio je ispred grada pod drvetom. I njegovi učenici su sjedili tu sa velikom tugom, depresivni čak i ljuti.

Tada se on počeo moliti i govoriti Bogu: “Ti si divan. Ti mi uvijek daješ ono što mi treba.” To je bilo previše.

Jedan učenik reče: “Čekaj, ti ideš malo predaleko, pogotovo noćas. Te riječi su lažne. Mi smo gladni, umorni, neobučeni, a hladna noć se spuštala. Ima divljih zvijeri svuda okolo, a mi smo istjerani iz grada i nemamo zaklona. Zašto daješ zahvalnost Bogu? Što ti misliš kada kažeš: “Ti mi uvijek daješ ono što mi treba.”

Mistik tada reče: “Da, ja ću to ponoviti. Bog mi daje sve što trebam. Noćas ja trebam bijedu, noćas treba da budem odbačen, gladan i u opasnosti. Inače, zašto bi mi on to dao? To mora da je potreba. To mora da je potrebno i zato treba da sam zahvalan. On tako divno gleda na moje potrebe. Divan je.”

Ovo je stav koji je neovisan od situacije. Situacija nije bitna za njega.

Slavite, bilo šta da je uzrok. Ako si tužan, tada slavi jer si tužan. Samo pruži tome priliku i bićeš iznenađen – to će se dogoditi. Ti si tužan? Počni da plešeš jer je tuga tako divna, kao tiho cvjetanje bića. Pleši, uživaj, i iznenada ćeš osjetiti da je tuga iščezla, stvorila se razdaljina. Malo po malo, ti ćeš zaboraviti tugu i moći ćeš da slaviš. Tako ćeš preobraziti tu energiju.

Ovo je primjer alhemije: Transformisati obični metal u zlato. Tuga, ljutina, ljubomora- obični metal može biti preobražen u zlato jer je sačinjen od istih elemenata kao zlato. Ne postoji razlika između željeza i zlata jer oboje imaju iste sastojke, iste elektrone. Da li si ikada razmišljao o tome da su komad uglja i najveći dijamant na svijetu sasvim isti? Oni nemaju nikakve razlike. Zapravo, ugalj presovan zemljom milionima godina postaje dijamant. Samo je razlika u tom procesu, ali njih dvoje su isti karbon, oba su sastavljena od istih elemenata.

U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Što se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće sa prvim rođenjem, a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili.

 

Onda kada shvatiš da si promašio život, prvi princip koji se mora vratiti natrag je bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofe. Ponovo se rodi, postani bezazlen – a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih – roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga. Još jednom budi jednostavan, još jednom budi dijete.

Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje stavlja svega nekoliko dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija – jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje u tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu.

Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen, bijedan i tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je samo za djecu, za mene, to je sasvim besmisleno. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem.

 

Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada se osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije slavlje i ne može biti istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu. Čudno, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, iziđeš iz jednog stanja i počneš da plešeš. Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan – oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.

Čovjek koji živi potpuno, biva neambiciozan. On je srećan upravo sada i nema nikakve potrebe da traži više.

Gurdžijev je običavao da kaže: “Sve što štedim je izgubljeno, a sve što dajem je moje. Sve što sam dao, još je sa mnom, a sve što sam sakupljao je nestalo, otišlo.”

Istina, ti imaš samo ono što podijeliš. Ljubav nije vlasništvo koje treba štedjeti, ono je blistavo i miris koji se mora dijeliti, a što više dijeliš, toga više imaš; što manje daješ, manje i dobijaš. Što više dijeliš to više i dobijaš, više se rađa iz tvoje najdublje unutrašnjosti, to je beskonačno, više još više donosi. Pusti vodu sa izvora i još više će nabujati. Ne pustiš li tu vodu, zatisneš li izvor, brzo će postati jadan i neće još dugo vrelo djelovati. Malo po malo će izvor presahnuti, biti odsječen; a voda koja je u izvoru će nestati, biće ustajala, prljava.

Voda koja teče je svježa…ljubav koja se daje je svježa.

čovjek pokušava da živi u knjizi za kuvanje, a zaboravio je da kuva hranu. On samo uči iz knjige kako treba spremati hranu, a gladan je čitavo vrijeme, umire u međuvremenu, a da i ne shvati da ne može živjeti iz knjige. To je ono što se dogodilo: ljudi su potpuno zaboravili da duhovnost treba živjeti. To je nešto što treba probaviti. To je nešto što treba da procirkulira tvojom krvi, postane tvoja kost, tvoja prava srž. Nije dovoljno samo razmišljati o tome

. Razmišljanje je najpogrešniji dio tvog bića. Ti treba da to apsorbiraš.