Države koje sebe smatraju vrhuncem demokratskog društva, ne tako davno, imale su ljudske zoo vrtove.

Prvi poznati ‘ljudski zoološki vrt’ u Evropi otvoren je u Vatikanu u šesnaestom stoljeću. Kardinal Hippolytus Medici, sastavio je kolekciju ljudi među kojima su bili Turci, Indijci, Maori i sl. Pisao je da je prvi u Evropi skupio na jednom mjestu dvadesetak jezika. Iako bi se iz naše perspektive mogla naći opravdanost ovog projekta u smislu upoznavanja drugih kultura i ljudi, čisto sumnjamo da su ‘eksponatima’ kuhali čaj, stavljali čistu posteljinu, pitali kako su im kod kuće ili igrali šah.

Sredinom 19. stoljeća svi veći centri u Evropi su imali ovakve izložbe. Na njima su prezentirani uglavnom crnci, zatim albino, ljudi sa niskim rastom, raznim sindromima i sl. Generalni pokret upoznavanja sa egzotičnim zemljama u Evropi se danas kroz udžbenike i opću kulturu predstavlja kao ‘širenje vidika evropskih naroda prema ostalim pravcima na kompasu’. Ipak kolonijalna eksploatacija resursa i ljudi (ljudi, naročito u Africi, tada su smatrani resursom), robovlasnički odnos prema njima i njihovoj zemlji ili život ljudi u ‘etnološkim parkovima’, koji su tu dovedeni bez svoje volje po pravilu se ne pominje.

U Briselu je u periodu nakon Drugog svjetskog rata postojao „ljudski zoo vrt“, mjesto na kojem su „civilizirani“ Evropljani držali crnu djecu ograđenu visokom ogradom i dovodili svoju djecu da vide tu „nižu rasu“.

Praksa ljudskih zoo vrtova naročito je bila izražena na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada je porobljavanje i rasizam bio najviše izražen upravo u državama koje sebe smatraju naprednim i demokratskim, i koje svoju „demokracaiju“ pokušavaju nametnuti slabijima od sebe, ne libeći se da u tu svrhu upotrijebe i silu.

Oteti iz svojih domova je na stotine urođenika, većinom porijeklom iz Afrike, a postavljani su kao „eksponati“ bijelcima.

– Često su bili izloženi u kopiji sela koje je bilo sagrađeno u sklopu zoološkog vrta i bili su primorani da učestvuju u predstavama na pozornicama, sve u svrhu zabave za publiku – piše njemački portal Spiegel Online. Portal dalje navodi kako su mnogi „eksponati“ umrli nakon što su bili izloženi bolestima koje su bile strane njihovim organizmima.

Nijemac Karl Hagenbek, bio je među najpoznatijim „lovcima“ na „eksponate“ za ljudske zoo vrtove. On je išao na ekspedicije po stranim zemljama, sa kojih je dovodio ljude i životinje za svoju „evropsku kolekciju“. U svojim memoarima govorio je o svojim „poduhvatima“ sa neskrivenim ponosom: „Bila mi je čast biti prvi čovjek u civiliziranom svijetu koji im je predstavio druge rase.“ Zoološki vrt u Hamburgu i danas nosi njegovo ime, a na službenim stranicama zoološkog vrta, koji je u vlasništvu njegovih potomaka, ponosno stoji kako je Hegenbek 1875. godine osnovao velike ljudske zoo vrtove.

Na londonskom stadionu Wembley, na primjer, na Carskoj izložbi 1925, milioni su zurili i iščuđivali se nad domorocima dovedenim iz kolonija. U Folies Bergèreu u Parizu, ljudi su češće plaćali da vide Zulu-ratnike nego plesačice. I današnji Zoološki i zabavni vrt u Parizu nekada je u svojoj postavci imao sela za ismijavanje – prostore naseljavane Marokancima, Indijcima ili Kinezima, koji su sjedili u tipičnim kostimima i s vremena na vrijeme radili nešto što se smatralo tipičnim za taj narod. Umjesto: „Tata, tata, možemo li da idemo u zoološki vrt da vidimo pelikane“, tada se moglo čuti: „Tata, tata možemo li da odemo da vidimo Hotentote?“

Do pada interesa za ljudske zoo vrtove došlo je 1930.godine, svakako ne zbog moralnih smetnji, već zato što su mase pronašle daleko interesantniju zabavu od te – kina. Posljednja zavjesa je spuštena, ne tako davne, 1958. godine u Briselu kada je zatvoren posljednji zvanični ljudski zoo vrt.

Izvor :  hr.sott.net