Život izvan suprotnosti = Život u sadašnjem trenutku

 

Što u životu koji poznajemo nema svoju suprotnost?

Ništa, jer je načelo polarnosti u njegovu temelju.

Ipak, ima nešto, jedan singularitet, kao prapočelo, koje nema svoju suprotnost, svoju zrcalnu sliku.

To je sadašnji trenutak.

On je uvijek jedinstven, nov i neusporediv.

I sve što je u njemu je takvo.

Stvari koje nas okružuju – kada mislimo o njima – imaju svoju prošlost i budućnost.

Prošlost koja ih prati poput aure, ispletene od svih događaja od ideje do njihove materijalizacije, kao njihov drugi nevidljivi dio – negativ.

Tako je i s ljudima, životinjama, biljkama i svime.

Ali sve počinje i završava s mislima (o tome), koje pokreću vremenski tijek, od prošlosti prema budućnosti. U kružnom kretanju nastajanja, razvoja pa nestajanja i umiranja; i tako u beskraj.

Ali sva mistika, gnostika, duhovnost… govore o nekom skrivenom savršenstvu, nekom drugom svijetu u kojemu ti zakoni ne važe; o nekom kraljevstvu nebeskom, kraljevstvu svjetla, nirvani, vječnosti, svijetu ideja i slično; Nečem prvobitnom, stvarnom.

A neupućen čovjek i dalje misli o tome i dalje ne izlazi iz svijeta misli i misli da je to nešto što će doći jednom u vremenu, da će jednom u budućnosti vrijeme i prostor prestati postojati i on će se naći u svijetu vječnog blaženstva iz bajke.

Možda već krajem ove godine?

Bit će prosvijetljen, imat će neko novo, besmrtno, svjetlosno tijelo.

 

 

Prekrasno!

Naravno, to se neće dogoditi samo od sebe i potrebno je više ili manje truda, ovisno o vrsti učenja. Život postaje potraga za skrivenim blagom.

No zašto je blago u pričama obično skriveno tamo gdje bi mu se najmanje nadali, ispred nosa, u nevjerojatnoj, drskoj blizini tragatelja.

Bliže od ruku i nogu…

I čovjek opet misli i ne shvaća, misli da je to neka misteriozna zagonetka, tajanstveni simbol.

Ali stvar je smiješno (ili žalosno) jednostavna i nema veze s duhovnim praksama, grupama, učenjima, ni učiteljima.

Doduše zahtijeva sve. Cijelog čovjeka, to jest, potpunu iskrenost, hrabrost i fokus. Odmah.

I nakon toga nema više bajke.

Nema više nikoga.

Ono što ostaje ne može se opisati ni zamisliti.

Nema poveznice između onog što je bilo i onoga što jeste, osim kao sjećanje na segmente nekog odgledanog, srednje zanimljivog filma.

Dakle, tajna je u sadašnjosti.

Običnoj, sada i ovdje.

I ako vam kažu: „Da, dobro je biti svjestan sadašnjeg trenutka, ali ne možemo biti uvijek prisutni u sada.“ Nemojte se olako složiti s time.

Što vas može odvojiti od prisutnosti u sadašnjem trenutku?

Misli o prošlosti i budućnosti? Ne.

Misli dolaze i prolaze i sastavni su dio sadašnjeg trenutka, kao i s njima povezani osjeti. Kako bi vas misli – ili bilo što – što pripada sadašnjem trenutku moglo od njega odvojiti?

VJEROVANJE u misli je ono što odvaja!

Vjerovanje u stvarnost sadržaja misli je ono što prekida vezu između izvora života i njegovog očitovanja.

I manifestira se kao veća ili manja izgubljenost u svijetu misli i fantazija.

Čovjekov je život jedna interferencija onoga što se događa u sadašnjosti i njegove interpretacije, imaginacije.

Sadašnjost uvijek jest i prisutnost je uvijek prisutna, samo je prekrivaju misli i osjećaji. No oblaci nisu krivi što plove nebom.

Ali ako plovite s njima i mislite da nebo ne postoj, ili da povremeno prestaje postojati, onda ste u zabludi.

Misli ne možete kontrolirati.

Ako vam to još nije jasno pokušajte misao presjeći na pola, ili misliti dvije misli odjednom.

Ali nebo je nebo, s oblacima i bez njih, te nema potrebe kontrolirati njihovo kretanje.

Da bi disfunkcionalnost misli i osjećaja pretvorili u funkcionalnost potrebno je oživjeti sposobnost čistog djetinjeg gledanja, jednostavnog, promatranja i postojanja.

Fokus je potreban da bi se zumiralo iskustvo sadašnjeg trenutka i vidjela osnovna činjenica života – da ništa ne postoji odvojeno samo za sebe.

Da su misli samo komentari stvarnosti. A iskrenost i hrabrost su potrebni da bi vidjelo da je i „ja“ samo još jedna od njih.

I da te raskrinkavanje njene besadržajnosti, ako si voljan nastaviti hodati tim putem, poput Ariadnine niti vodi iz labirinta bezbrojnih uvjerenja i koncepata.

To je put na kome ništa ne dobivaš, a gubiš sve.

Ali što zaista imaš osim ovog sadašnjeg trenutka, ovog sadašnjeg direktnog iskustva?

A on je uvijek savršeno skrojen po tvojoj mjeri.

I savršeno se prilagođava tvom opažanju.

I da do kraja svijeta i vijeka pokušavaš nešto postići, nikada nećeš napustiti granice svoga iskustva.

I nije neko drugo iskustvo ono što je potrebno, nego produbljenje onoga koje upravo jeste.

Promjena se događa sama od sebe. Proizlazeći iz svjesne prisutnosti.

Ne iz misli ili djelovanja.

 

Among these rows and rows of simple red houses lies an intellectual hotspot – the world’s largest school for Tibetan Buddhism. Looming in the midst of the hillside houses, the school has caused the neighbourhood to explode in size.

 

Prihvaćanjem onoga što jest.

Što ne znači biti mrtav i nepomičan, naprotiv.

Krećeš se kada dođe do kretanja i prestaješ se kretati kada kretanje prestane.

Život u sadašnjem trenutku je moguć!

Prelazak iz života u vremenu u život u sadašnjem trenutku može se usporediti s pretvorbom gusjenice u leptira.

Kada se rodi leptir, da li za njega postoji prošlost, da li se sjeća da je bio gusjenica?

Ili je jednostavno leptir?

Je li gusjenica grešna što je gusjenica?

Ili sve ima svoje vrijeme, to jest svoju sadašnjost i pravo na postojanje samim tim što postoji?

A postoji samo ono što jest sada i ovdje.

Sve izvan je čista špekulacija.

Eloratea/val-znanje/magicus